In memoriam Vesni Parun

Jutros je u Stubičkim Toplicama u 88. godini preminula legendarna Vesna Parun.


Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

Nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., zauvijek napustila te se, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila u Stubičkim Toplicama. Tamo je proslavila zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost.

Parun je počela pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina. Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti.

Najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je njena prava domena, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Stvarala je dulje od pedeset godina. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) Nagradu Grigor Vitez. 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Tekst preuzet s www.vip.hr

Ponedjeljak, 25.10.2010.


MARKETING

vuglec breg