In memoriam: IVICA VIDOVIĆ

Melankolični gubitnik na glumačkom tronu.

Ivica Vidović melankolična je, pomalo snena pogleda i naizgled rastresene pojave koračao hrvatskim kazališnim daskama, filmskim i televizijskim ekranima, zakoračivši na same pijedestale hrvatske glume.

Gotovo pola stoljeća Ivica Vidović je na kazališnim daskama, filmskim platnima i televizijskim ekranima stvarao glumačku čaroliju, iz prvog plana ili tek naizgled iz prikrajka. Poglede gledatelja i kamere privlačio je pomalo lutajućom i snenom, a snažnom prisutnošću, diskretno pogurena držanja i usporenog ili pak rastresenog pokreta, kao da skriva dio sebe, ili scenskoga sebe, u isto vrijeme nudeći se u potpunosti.

U opreci tajnovitosti i cjelovitog predavanja leži magična privlačnost Vidovićeve scenske pojave koja je poglede jednako prizivala s centralne scenske pozicije i rubnih dijelova scene, stvorivši brojne antologijske glavne, ali i sporedne uloge. Likove uglavnom gubitnika oblikovao je s promišljenim glumačkim pomakom, počesto u karikaturu, uz fina sjenčanja karaktera, što je svakom liku dodalo dozu prepoznatljivosti.

Krenuvši na profesionalni kazališni put na daskama zagrebačkoga HNK-a, Vidović je najveći trag ostavio u Teatru &TD i dugo godina matičnom kazalištu Gavella.

U Teatru &TD, oblikovao je nezaboravne uloge u antologijskim predstavama poput Stoppardovog komada 'Rozencrantz i Guildestern su mrtvi' (1971) u režiji Joška Juvančića i sjajnoj suigri s Radom Šerbedžijom, predstave koja je postala amblematskom kazališnom oznakom svog vremena, potom Kunderinog 'Jacquesa Fatalista i njegovog sluge' u režiji Mire Međimorca, predstave koju je sam češki autor pogledao i popratio superlativima, te Handkeovog 'Kaspara Hausera' u režiji Vladimira Gerića, gdje je odigrao jednu od najsjajnijih uloga u hrvatskom kazalištu uopće.

U Gavelli je Vidović od svoje prve predstave, 'Jazavac pred sudom' iz davne 1966. godine, odigrao brojne uloge, među kojima i 'Djecu sunca' Maksima Gorkog i Goldonijeve 'Ribarske svađe' u Juvančićevoj te Gogoljev 'Revizor' u Međimurčevoj režiji, potom Shafferovo 'Javno oko' u režiji Vanče Kljakovića i brojne druge uloge. Nakon Gavelle, osnovao je Teatar Rugantino u kojemu se zaputio putovima Histriona, dovevši u kulturne zakutke kazališne bisere poput 'Ay Carmela' ili Šoljanovih 'Staraca' u režiji Roberta Raponje.

Osim po ulogama na kazališnim daskama, koje ostaju tek u sjećanjima što blijede i na žutim novinskim stranicama, Vidović će ostati zapamćen po brojnim filmskim i televizijskim ulogama, čvrsto određenim onom istom introvertiranošću i deziluzioniranošću suvremenog urbanog junaka, odnosno antijunaka, i gubitnika, tek ponešto naglašenijim i ogoljenijim krupnim kadrovima. Jedan od najvećih hrvatskih filmskih glumaca uopće ostvario je nezaboravne uloge u filmovima 'Kužiš, stari moj' Vanče Kljakovića po Majdakovom romanu, potom u Papićevim 'Lisicama', 'Izbavitelju', Tadićevim 'Ritmu zločina' i 'Čovjeku koji je volio sprovode', Vrdoljakovim 'Kad čuješ zvona' i 'U gori raste zelen bor', sve klasicima koji su mijenjali i razvijali hrvatsku kinematografiju.

'Nema malih uloga, već samo malih glumaca', rekli su veliki, a njihove riječi je Vidović savršeno pretočio u glumačku igru, uzdižući glumačke minijature u bravure, sve diskretno i nenametljivo te bez pretjerane glumačke geste, utoliko snažnije. Koliko je dobro znao oblikovati sporedne likove, pokazuje upečatljiva uloga Servantesa iz legendarne Smojine serije 'Naše malo misto', redatelja Danijela Marušića, koji se izdignuo iz serije te pretočio u film 'Servantes iz malog mista'.

Osim kao malomištanski redikul, Vidović je poznat i kao inspektor Vinko u istoimenoj Golikovoj seriji, no, bez obzira na brojne likove koje je pretvorio u više od tek scenskih likova, nijedan od njih nije se uspio nadići iznad samog glumca, baš kao da nikome nije dao cijeloga sebe, čuvajući zrnca majstorije za scenske i filmske gubitnike koji tek trebaju doći.

Ivica Vidović otišao je s ovoga svijeta 18. travnja u bolnici Rebro, nakon duge i teške bolesti. Iako je njegovo zdravstveno stanje bilo vrlo ozbiljno, odlazak je šokirao obitelj, prijatelje, štovatelje i sve ljude koji su ga barem jednom vidjeli na sceni, platnu ili malom ekranu. Svi su se oni potiho nadali da će svojom sjetom i rastresenošću i tu najtežu borbu, daleko od svjetla pozornice i kamere, uspjeti zaobići ili makar odgoditi laganim pomakom u karikaturu. No, iako nije uspio te je tijelom otišao, glumački je davno odbacio smrtnost, smjestivši se na Talijinim tronovima.


Tekst preuzet s www.tportal.hr

Petak, 22.04.2011.


MARKETING

vuglec breg

raduo zaprešić