Recesija ili "i konje ubijaju zar ne?"

Davor Vuković,
slikar, pjesnik i ekonomist iz Zaprešića promišlja o uzrocima i posljedicama svjetske ekonomske krize.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao novopečeni student popularnog i uvaženog FEN-a (Fakulteta ekonomskih nauka), Sveučilišta u Zagrebu, u zaštitničkom miru kina Zagreb, ostao sam duboko potresen nakon projekcije filma "I konje ubijaju, zar ne?". Mnogi od vas su upoznati s radnjom filma u kojem je prikazano maratonsko takmičenje u plesu parova za nadnicu pobjednicima, koja bi im osigurala privremeno preživljavanje u doba masovne nezaposlenosti povodom Velike gospodarske krize ili Velike depresije koja je zahvatila SAD, a onda, zbog prepletenosti uslijed migracije kapitala, ubrzo i ostale nacionalne ekonomije u cijelom svijetu, u razdoblju od 1929.-1933. godine. Kad su se svjetla kinematografa, koje će uskoro postati tužni simbol pragmatičnog i u mnogočemu ispraznog potrošačkog društva, ponovno upalila, bio sam zahvalan što živim u sretnim vremenima.Sve do onog momenta kada sam shvatio da je načelo "kruha i igara", u nedostatku nagrađivanja stvarnog rada, pravilo koje vrijedi u svim dijelovima svijeta, u svim vremenima,a pogotovo danas i ovdje kad smo poplavljeni morem bračnih voda, reality showova, trenutaka istine.Kad sam shvatio da se recesija ne tiče samo onih tamo, nego da ona nastaje, održava se i razvija u glavi.Mislite naravno, u njihovoj glavi, jer za sve su uvijek, naravno, oni krivi.Mi smo samo "obični", "mali" ljudi i što to mi imamo s time, o čemu mi to odlučujemo? Eto, moje iskustvo je da recesija počinje u mojoj glavi, u vašoj glavi, njihovim glavama.Pa se tamo, kad se sve glave stave na kup, može početi i rješavati.(Manje glavom a više srcem!). Započinje kao strah i pokušaj da se od njega zaštitimo kroz zalihe stvari i novaca, jer ne vjerujemo životu, sami sebi ni drugima, pa postajemo pohlepni i skloni panici kad se poljulja naš sistem sigurnosti.Politička klasa i imućni pogotovo, jer oni, za razliku od većine nas, imaju što i izgubiti.Naime, zbog dugogodišnje "politike" "spašavaj se tko može", svi smo izgubili sve što nas je održavalo u zajedništvu a to je humanost, moral, rad od zajedničkog interesa i osjećaj za realnost i solidarnost. Odatle pa do poruke iz filma "I konje ubijaju zar ne?" djeli nas samo okidač na revolveru. Naravno, simboličkim rječnikom rečeno. Ili temeljna preobrazba.


Što se, jednostavnim rječnikom, tridesetih godina prošlog stoljeća, zapravo dogodilo i zašto je to važno za ovu priču?

Zato jer se sve na određeni način ponavlja i u izvjesnoj se mjeri ponovilo,a govori se da je povijest učiteljica (društvenog) života.Dogodilo se tada zapravo to da je najveća industrijska sila na svijetu, SAD ušla u pad gospodarskog rasta ili tkzv. recesiju (danas se recesijom smatra uzastopni pad nacionalnog proizvoda jedne zemlje u dva tromjesečna razdoblja), što je, kao "domino efekt", izazvalo slom burze ili tržišta vrijednosnih papira ili dionica, kako hoćete, odnosno investicija u obliku udjela onih koji ulažu u privredne subjekte, tvrtke itd., koji su udjeli novčanih sredstava bili posve obezvrijeđeni.

Nastupila je panika kako bi se, za potrebe sigurnosti, što prije izvukao američki kapital investiran u druge nacionalne ekonomije u svijetu, posebice iz Europe koja je, bez tog kapitala, ostala i bez proizvodnje, koja je pak zapošljavala ogroman broj radnika, pa je pala u najtežu ekonomsku krizu i bijedu, koja je u Njemačkoj izazvala pojavu i uspon nacionalsocijalizma, a nakon toga i Drugi svjetski rat, koji je imao za cilj ne samo teritorijalno osvajanje, nego i rast zaposlenosti i proizvodnje kroz vojnu industriju.Što se na žalost nastavilo i kasnije, jer je očito da je rat jedna od najboljih investicija za kapitalistički oblik privređivanja, pošto prosječna profitna stopa ima tendenciju pada, pa traži stalna ulaganja.

Kako je tzv. slobodno, liberalno ili laissez-fair tržište bilo, i do današnje recesije ostalo glavno opredjeljenje svih glavnih kapitalističkih zemalja, Velika gospodarska kriza je izazvala teže poremećaje nego što je to objektivno morala izazvati, jer se nekoliko godina uzaludno očekivalo da će slobodno tržište samo po sebi naći svoju ravnotežu, što se nije dogodilo.

Nakon tri godine žestoke krize, na scenu je stupio jedan od najvećih ekonomista svih vremena, Englez John Maynard Keynes sa tzv. "Keynesijanskom revolucijom" koja je pretočena u poznati "New Deal" u obliku državne intervencije u privredna kretanja u SAD-u, na način da je država preko javnih radova; ceste, građevinarstvo i sl. osigurala potražnju koja se morala negdje potrošiti, pa je pokrenula proizvodnju, zaposlenost, rast nacionalnog proizvoda i izlazak iz krize.

I danas kriza započinje kao recesija u SAD. Započinje kao financijska kriza banaka i osiguravajućih društava kao tzv. kriza hipotekarnih kredita, koji su stanovništvu dijeljeni bez valjane provjere kreditne sposobnosti. Premda se manifestira kao kriza financijskog sustava, to je u stvari kriza načina života na kredit.Kad su se krediti trebali vraćati prezaduženi građani to nisu bili u stanju, pa se veliki broj njih našao na ulici. Banke, s druge strane nisu mogle prodati te nekretnine, pa im je cijena drastično pala.To je izazvalo zastoj u građevinarstvu, otpuštanje velikog broja radnika i prvi slom jednog osiguravajućeg društva koje je garantiralo te kredite koji se nisu mogli naplatiti.Ali i velike gubitke u bankarskom sektoru, zbog nemogućnosti naplate kredita.Zavladao je strah, ljudi su prestali kupovati automobile, pala je drastično njihova proizvodnja, otpušteni su zbog toga brojni radnici, koji su gubitkom plaća osujetili kupovinu drugih roba pa je pao promet i marže u trgovinama, što opet utječe na pad proizvodnje tih dobara koji se ne kupuju, zastoj u proizvodnji itd. Kad se sve to zbroji na nacionalnom nivou došlo je do pada, negativnih stopa rasta koje se nisu oporavljale i to se zove recesija.

Za razliku od Velike depresije, Bushova administracija kasnila je sa državnim intervencionizmom samo nekoliko tjedana, što je bilo dovoljno za pad burzi na Wall Streetu, paniku i domino efekt koji je s vremenskim odmakom zahvaćao Europu, koja je najprije odbacivala intervencionizam, a onda je na njega pristala.SAD su intervenirale s teškom mukom izglasanih 700 milijardi dolara koje će sukcesivno uložiti u gospodarstvo kako bi se spriječio krah gospodarstva.

Može se slobodno reći da je razmjerima ove recesije (prethodna je bila 2001.) označen kraj kapitalizma slobodnog tržišta, kojeg smo do sada poznavali.

Kad je i Japansko gospodarstvo objavilo negativne stope rasta, dakle recesiju, cjelokupni svijet zahvatila je recesija, pad burzovnih indeksa zbog povlačenja investiranih financijskih sredstava u štednju, i pripremanje za gospodarsku krizu koja će uskoro uslijediti.

Kako će se ova kretanja odraziti na nas?

Hrvatska je Vlada u svom "New Dealu", navodno pod pritiskom sindikata, ili pod tom izlikom, donijela prijedlog deficitaranog proračuna za 2009.najprije za oko 4 milijarde kuna, uz pretpostavljeni rast društvenog proizvoda od 2% (što je, izgledalo teško ostvarivo), a potom prijedlog deficita od milijarde kuna, i nešto niže, realnije stope rasta, ne odustajući od ulaganja u infrastrukturu, koja će (u stilu hrvatskog „New Deala") zaposliti kapacitete građevinarstva, koji su multiplikator rasta. Ako bi se to ostvarilo izbjegla bi se recesija, ali bi se država morala, nakon obraćanja mirovinskim fondovima i Narodnoj banci RH, dodatno zadužiti da pokrije tu potrošnju za koju nema pokriće, a u 2009. dospijevaju i vanjski dugovi naših brodogradilišta, koje dugove ona ne mogu otplatiti sama, a koje garantira država, te anuiteti vanjskog duga (ukupno 8 milijardi eura), koji se opasno približio visini jednogodišnjeg društvenog proizvoda.S obzirom na svjetsku financijsku krizu za očekivati je da će biti teže reprogramirati vanjski dug, a sve će ovisiti o tome kako će se kriza u svijetu razvijati. Bez obzira što je zbog straha od pada burze štednja banaka povećana, očekuje se nelikvidnost, jer će stanovništvo i građani, zbog servisiranja vanjskog duga, vjerojatno biti prikraćeni, a emisija novca zbog moguće inflacije i valutne klauzule kredita, praktički nemoguća, pa je pitanje da li će biti moguće izbjeći tutorstvo MMF-a (Međunarodni monetarni fond), koje bi donijelo dugo odgađane i bolne strukturalne promjene.

Dosta se piše o tome kako se apelira kod građana na suzdržavanje od potrošnje, čuvanja radnih mjesta (kao da to ovisi o djelatnicima, kao da su oni za sve krivi pa i zato ako dobiju otkaz ). Međutim, smanjenjem potrošnje mogao bi se ugroziti ekonomski rast, a već najavljenim poskupljenjem plina za 20%, uz uvezenu inflaciju potaknuti njena spirala, što bi izazvalo neugodnu pojavu a to je stagflacija, tj. stagnaciju i inflaciju u istom ciklusu, što je nepovoljniji scenarij.

Pretpostavlja se, a nagovještaji postoje,da ćemo s uvozno-trgovačke početi prelaziti na proizvođačku orijentaciju, ili ekonomskim rječnikom rečeno umjesto "Demand Theory" (Teorija potražnje) prelaziti će se više prema "Supply Theory" (Teorija ponude), odnosno više poticati proizvodnju i potrošnju roba iz domaće proizvodnje nego iz uvoza (ne samo "Kupujmo hrvatsko"), kao i proizvodnju hrane, koja je naš veliki potencijal a velikim se djelom uvozi. Umjesto što brinemo o interesima stranog kapitala, očekuje se da ćemo početi više brinuti o interesima naroda i radnika, jer je i Adam Smith ,tvorac ekonomije podjele rada, svojedobno govorio da je rad osnova ekonomske aktivnosti i konačni izvor ekonomskog bogatstva. Naravno za cijelu nacionalnu privredu, a ne samo velikim dijelom negativnom selekcijom privilegirane pojedince.

Sve u svemu, kao i svaka kriza, i ova financijska kriza, koja prijeti recesijom i ekonomskom krizom, je šansa za sve nas. Ništa još nije izgubljeno. Kriza će nas prisiliti da razmislimo o prioritetima, što nam je istinski važno, a što ne. Koje su naše stvarne potrebe, a što su i čemu služe naše želje. Možda ćemo se na kraju zapitati tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo, kao što su se pitale sve generacije prije nas.Koji je smisao našeg života.Što nas raduje, a što nas čini nesretnima.Ali stvarno.Možda ćemo početi poštovati prave vrijednosti. Shvatiti da jedino u zajedništvu i sinergiji svih nas možemo ovu zemlju učiniti ponovno bogatom, što je ona oduvijek bila i što ona još jeste, čak i pored toga što je većma rasprodana. Mi još ne znamo pravo gospodariti sa njom. Možda ćemo razumjeti da smo stvarno i duboko upućeni jedni na druge, pa ćemo se početi poštovati, bodriti i potpomagati jedni druge. Jer svi smo upućeni jedni drugima i tajnovitim tokovima života koji nas nikada ne napušta i uvijek, baš uvijek nam daje novu šansu, priliku i novi izazov.

Financijski, ljudski i ekonomski tokovi su samo tokovi jedne te iste životne energije koja se manifestira na sve vidljive i nevidljive načine. Zato i izgleda moguće da svaka bolest, pa i bolest ekonomije u obliku recesije, najprije dolazi iz glave, gdje strah smrzava, zaleđuje, stvara paniku, iskrivljava i sužava sve tokove. A odsustvo straha, koji je loš nadomjestak svijesti, čini nas bahatim, nezasitnim i nerealnim, pa kumuliramo greške koje onda na makro planu imaju multiplicirajući efekt i poput lavine dovode do krize. Ono što je zajedničko svim bolestima je blokada, zastoj, prirodnog, neometanog, slobodnog toka. Tu harmoniju i slobodu protoka zovemo zdravljem, oporavkom, ozdravljenjem.Za to je potrebno dijagnosticirati probleme, mjesta zastoja cirkulacije energije, i mjere koje ćemo poduzeti da ne radimo više ono što nas je dovelo do zastoja, bolesti, krize.A prije svega nam je potrebna moralna etika iskrenosti i poštenja prema sebi i prema drugima. Čini nam se nemogućim, utopijskim u vremenu kad korupciji i laži kao da nema kraja? Kada je za sve već kasno? Ja vjerujem da mi to stvarno možemo, ako oprostimo jedni drugima i počnemo ispočetka. I to odmah. Bez odgode. Sada. Svatko na svom području rada i djelovanja. Jer u krizi, kao i u životu uopće, nitko nije privilegiran. Znali to mi ili ne, svi smo mi nagrađeni ili plaćamo za ono što radimo sebi i drugima. I tu je životna pravda za kojom tako bezuspješno tragamo kroz zavist, bijes, pohlepu, bahatost, sebičnost i mržnju.


Davor Vuković

Utorak, 20.01.2009.


MARKETING

vuglec breg